Mihajlo Miki Jovanović je čovjek čija sklonost automobilskoj ljubavi seže kroz sjećanje u dječačke dane. Spomenuo je kako je već na autićima kojim se igrao odrađivao lagani tuning i promjene stanja maminim lakom za nokte. Kaže da je svoje autiće svaki dan prao i svaku večer pokrivao kako do jutra ne bi skupili koje zrno prašine. To što ni jednom nije falio kotač, vrata već tad je sugeriralo s kakvom pozornošću će se Miki odnositi prema automobilima nešto kasnije. Kao školarac u svojim bilježnicama imao je više nacrtanih automobila, nego diktiranih rečenica. Vozačka iskustva počinje stjecati rano, uz oca kako to obično biva. Prva iskustva spominje u Opel Rekord Automaticu gdje je kao devetogodišnji dječak čučio za volanom dok bi otac sa zadnjeg sjedišta dugačkom letvom stiskao papučice gasa/kočnice. Kaže Miki kako je nekad to bila i prilično velika brzina kretanja, pa se s osmijehom osvrće na to da ga je otac kasnije kao vozača opiminjao da ne vozi brzo, a brzinu je upoznao već tad baš s njim.
Prvi auto koji je samostalno vozio sa samo 10 godina bio je Zastava 750 (ili 850, Miki se dobro ne sjeća). Kaže da je plavi Fićo ratnih godina u BiH njegovom društvu i njemu služio kao odlična zabava. Nekad ih je u njemu bilo i po 8. Spominje da mu je taj auto prva prava ljubav koju je nakon kvara otac zamijenio drugim zbog obilnih suza, ali Plavi je ostao u srcu. Znamo kako u vrijeme rata na našim prostorima nije bilo dovoljno policije i kako je Zakon zaobilažen svud. Kolektivno ludilo na Balkanu koje ćemo ovoga puta spomenuti kroz anegdote i mimoići teške teme.
Sa samo 15 godina Miki je u školu odlazio autom. Honda civic CRX s 800-900kg i 125ks nastavak je priče. Sjećajući se iskustava s Hondinom jurilicom, Miki kaže da je sretan što je danas živ uz sve ludosti koje je radio.
Sasvim slučajno nakon Honde u rukama je držao volan Lancia Theme 16V sa 150ks. Tad je kao sedamnaetsogodišnjak krenuo sa sređivanjem automobila. Nasmijao nas je detaljem da je gume mazao kremom za cipele čime je postizao sjaj. Kaže kako je Talijankin motor izdahnuo zbog nedostatka vode ili ulja(ne sjeća se konkretno).
Nekim čudom Mikijev otac je naišao na slupanu Lanciu Delta Integrale HF Turbo čiji je motor s oko 280ks preseljen u Themu. Od nule se dao razvući u drugoj brzini do 120km/h. Došlo je vrijeme punoljetnosti i legalizacije Mikijeve vožnje. Vozačka dozvola bila je u rukama i cesta je bila duža za njega. Kako to obično biva, s društvom se uputio malo dalje od svog kraja, razbio Talijanku, prilikom čega su svi preživjeli ali s ozljedama. Sjeća se da se policajac na uviđaju čudio tome što je jučer dobio vozačku dozvolu, a danas je upravljao tako jakim automobilom. Odmah potom je našao identičnu takvu Themu u koju je preselio Deltin motor. Miki se smatra sretnikom što su mu roditelji i sestra u to vrijeme radili u Austriji, pa je on mogao u BiH štedjeti novac koji je od njih dobijao. Svakih par mjeseci mijenjao je felge, spoilere, pa izgled auta izmijenio do granica neprepoznatljivosti. To je bio prvi njegov projekt i najveća tuning ljubav. Dodaje da je toliko bio ponosan na taj auto da se u svojoj svadbenoj povorci kao mladoženja htio voziti isključivo u svojoj Themi.
Sklapanjem braka sa svojom suprugom dolazi do rastave s Lanciom. Miki kaže da se nije oženio, nego udao(jer je njegova supruga živjela u Austriji), preseljenjem je ostavio Lanciu u rodnoj BiH. Igrom slučaja Mikijeva supruga u vlasništvu je u to vrijeme imala Hondu Accord Type R, kojoj je zamjerao visinu, pa se odmah bacio na posao s promjenama. Kaže kako je ponio bosanske navike i načine sa sobom, pa je japanskoj limuzini isjekao opruge što se na prvoj policijskoj kontroli pokazalo totalno pogrešnom odlukom. Tad je naučio lekciju i krenuo u ozbiljan tuning.
Nakon dvije godine dolazi do prvog ozbiljnog posla i odmah svoje novčane prihode usmjerava na kupnju automobila. Njegov izbor je bila potpuno nova Honda Accord Type S. U to vrijeme bila je prva u Austriji. Priključio se kako kaže njegovoj tuning obitelji Underground CustomZ, tuning clubu gdje ih je u tim počecima bilo svega 7,8 članova.
Danas imaju i svoju tuning garažu, ProCharged, gdje se može izvesti svaka želja u ostvarenje; od karoseriije, preko felgi do tehničkih specifičnosti. Svoju Hondu Accord Miki vozi i danas, 12 godina nakon kupnje i 220 000 prijeđenih kilometara. Kako ga kod automobila ne zanimaju utrkivanja, već samo tuning prerade, posvetio se isključivo tome. S Accordom je postigao velike rezultate i plijenio pozornost gdje god se pojavio s njim. Stanje njegovog auta nema prevelike veze s tvorničkim. Stvorio je prepoznatljiv stil. Nerijetko se dešava da mu se javljaju ljudi iz šireg okruženja pitajući za upute i savjete. Kaže kako uvijek rado iznese svoj stav i mišljenje, ali da je svjestan različitosti ukusa i poštuje svačiji izbor.
U međuvremenu postao je otac troje djece. Time Accord biva premali za peteročlanu obitelj. Iz tog razloga Miki je kupio VW Touareg V6 TDI. Namjera je bila da ovaj automobil bude obiteljski, bez prerada i tuninga. Kako se radi o kroničnom tuning ovisniku, nije se dugo držao namjere. Jednostavno se nije dobro osjećao u serijsko složenom autu, pa je morao mijenjati njegov izgled. ProCharged izmjena zvuka uhu daje dojam da je riječ o benzincu s W12 motorom.
Miki navodi da se često susreće s mišljenjima kako je tuning bacanje novca, ali da puno ne mari za to. Radi ono što voli. Najvećim uspjehom učešća na tuning sceni smatra kontakte, poznanstva, prijateljstva s velikim brojem istomišljenika. Svjestan je da kad bi se jedan tako tuniran auto prodavao, ne bi dobio ni približnu svotu novca koja se u njega uložila. Poštovanje ove vrste ljudi prema automobilima je veliko. Ima ih koji volan drže u rukavicama čuvajući vijek trajanja u što boljem stanju. Automobili su im čišći od nečijeg životnog prostora.
Potvrda uspješnosti u tuniranju automobila nisu samo zavidni pogledi posmatrača, niti osvojeni pehari. Miki je tuniranim autima dolazio i do zarade time što je svoje aute davao u najam za raznorazna snimanja i fotografiranja.
Junak naše priče ima jako puno želja, ali ih ispunjava prema mogućnostima. Dodaje da je čar u tome što svatko vozi ono što može i sređuje koliko može, te da nikad nije gledao prema jeftinije sređenom autu s podsmijehom.
U buducnosti se vidi i dalje u tuning sceni, pa čak i u mirovini. To je u krvi, to je zarazno i nema lijeka protiv toga(prema njegovim riječima). Nada se da će biti u mogućnosti jednoga dana životnu želju sebi ispuniti i kupiti Mustang Shelby. S osmijehom dodaje da će te planove ostaviti za vrijeme kad mu počnu djeca raditi.
Mladim naraštajima poručuje da uživaju u laganoj vožnji, jer ako prođu prebrzo, nitko neće primijetiti uloženi trud u auto, a može se desiti i koban kraj vožnje; da izgube sav trud u sekundi ili ono najdragocjenije- život.
-Radite to što volite bez obzira na mogućnosti. Važan je taj osjećaš koji je prisutan kad uradiš nešto posebno i drugačije. Imajte ciljeve u životu. Bez cilja možemo samo stajati na jednom mjestu. Pravi tuner cijeni svakog svog prijatelja bez obzira kakve on felge ima.-rekao je Miki.
AutoHolik – Mira Bjelić