Jutro je. Ispijam kavu. Naravno s hladnim mlijekom, ne shvaćam ljude koji piju s toplim. Promatram umorna lica koja krase terasu jednog od mojih omiljenih kafića zagrebačke Dubrave. „Olimpijsko selo“, kako su ga nazivali stariji klinci, je jučer dobilo veliki naslov u lokalnim novinama. „U samo nekoliko stotina metara obiteljske su kuće Sandre Perković, Josipa Glasnovića, Manuela Štrleka, Filipa Hrgovića i Ane Šimić. Tih pet hrvatskih olimpijaca dok ovo pišem imaju dva zlata, dok je Hrgović osigrao najmanje broncu.“ To je to, idemo jako, razmišljam sa prikradenim smiješkom na licu.
Kroz jedva otvorene oči promatram siluete ljudi koji zijevaju. Gram po gram kofeina me polako odvaja od njih, podiže me iz zemlje jutarnjih zombija koje susrećemo svako jutro na putu za posao. Trenuci prolaze… Najedenom, društvo mi odluči uljepšati novopečeni prijatelj.
Nakon nekoliko gutljaja kave i doslovno promrmljanih riječi, uspijevamo uspostaviti komunikaciju. Haha, da nas netko vidi, pitanje je što bi mislio.
Leonardo, inače isto ljubitelj oktana, započinje priču o svojem autu. Mali plavi Ford Escort RS 2000 Cosworth Edition sa Zender optikom – koliko čujem velika rijetkost. U moru nostalgije uspijevam poloviti ono bitno. Ovo je njegova priča, od riječi do riječi:
Uglavnom, prošle godine u prosincu me zvao čovjek koji je vidio moj oglas na njuškalu. Postavio sam ga tamo čisto iz znatiželje kako bi vidio da li će me itko zvati, i eto vraga. Pitao me „oprosti, ali zašto ti prodaješ ovaj auto“. Iskreno sam mu rekao kako baš i nemam odgovor, makar je uvijek bilo isto – prodajem Escorta dok me netko ne nazove i želi doći po njega. Tada bi me nešto steglo u grlu, odustao bi od prodaje i maknuo ga s oglasa. Tako sam uradio i ovaj put, gotovo rutinski. Rekao sam mu da ga ustvari ne prodajem. Na moje iznenađenje čovjek je napravio ponudu koju nisam mogao odbiti: “Dobro, a jel bi htio da ti ispričam cijelu povijest tvog auta?”
Na to sam se ponio kao klinac od kakve 4 godine, a ne kao dečko od 20 godina… Obuzela me radost, a moj sugovornik je krenuo sa lekcijom iz povijesti… Auto je kupio Branko Krainc, u to doba glavni Fordov zastupnik u Rijeci. Gospodin Iskra, koji mi je pažljivo pričao o povijesti mog auta, od milja zvanog „Plavog Groma“ (da, auto ima i nadimak, i pod tim nadimkom ga znaju svi koji znaju Lea) rekao mi je kako je g. Krainc auto kupio sinu za 18. Rođendan. Auto izašao iz tvornice kao Ford Escort RS 2000 Cosworth Edition.
Nije moglo ostati samo na tome jer sam bio jako znatiželjan. Počeo sam istraživati… Auto je ustvari Ford Escort RS 2000 Zender Optik, sa originalnim Cosworthovim zadnjim spojlerom. Sve dodatne prerade na autu su uredno atestirane i upisane u prometnu. To je sve što je vlasnik prije mene ispričao. Dobro, rekao je da mu je i žena s tim istim Escortom vozila utrke, ali rekao bi da je to daleko od istine.
Pravu istinu sam saznao kad sam stupio u kontakt s bivšim vlasnikom. Ispričao mi je da je auto vidio kako stoji na livadi, zapušten i zanemaren. Odlučio ga je kupiti od djeda koji ga nije vozio. Od tada za njega počinje razdoblje u kojem se zaljubljuje u plavog Escorta i radi sljedeće: mijenja apsolutno sve dijelove na autu, radi generalku motora, stavlja gewinde, maksimalno ga uteže gdje je to moguće i uživa u njemu. „Zamislite šta je u to vrijeme bilo imat ovakav auto, maličke su padale kao danas na BMW“ komentira Leo s osmijehom i nastavlja… Pričao mi je da je iz ljubavi sve stvari na autu radio sam sa pokojnim prijateljem i da ga sada puno uspomena veže uz taj auto.
Da stvar bude još bolja, dao sam si truda i pričao s čovjekom koji mi je pomagao i znao auto u šaraf. Ispričao mi je da kad su ga dovršili i napravili generalku, kako su se otišli pogostiti u obližnji kafić. Prijatelj je tad nakon par pića, bez njegovog znanja, uzeo ključeve i otišao se utrkivati protiv zloglasnog Golfa 3 VR6. Sjećam se da se tu počeo smijati i rekao: “Istrčavam van, a čujem Escorta kako se dere i ovaj Golf mu ne može pobjeć’ ni pola metra…” U tom danu mu je prijatelj izletio i razbio prednji branik koji su nedugo zatim popravili. Ispričao mi je i priču o zadnjem difuzoru, kako kaže, „taman sam ga cijelog prelakirao i dan poslije mi se žensko sa spopularno zvanim Spačekom zabije u branik i eto sranja. Od tuda taj famozni difuzor na autu.“ Pričao mi je da je njemu auto više bio na vučnoj službi nego na cesti. Svega se prisjećao s osmijehom.
Odjednom me iznenadno pitao da li mi auto izbacuje iz pete ponekad. Rekao sam mu kako me to strasno živcira. Nato se obojica nasmijemo. I za to je imao priču – vračao se sa svadbe doma i neki seljak s Audijem A4 mu se nabijao na guzicu. „’Ko će drugi nego balkanac i Audi, jel?“ Kaže da ga je tad stisnuo kolko ide, kudpuklo da puklo i da mu se nešto dogodilo sa petom brzinom. Od tad ga izbacuje iz pete.
Imao ga je još neko vrijeme, ali nije imao sreće s njim. Stalno mu se kvario, a u međuvremenu ga je jedan momak, kako je zvučno rekao „pilao“ da mu ga prodao. „Tolko me pilao, a meni se toliko kvario da sam ga na kraju prodao.“ Prodao ga je dečku koji je tek položio i kaže „bio je kod njega 2 godine i nijedan kvar, a kod mene svako malo na šlepi, jeba’te sudbina, kad te neće te neće“.
Bližimo se kraju priče, a meni je sve uzbudljivije i uzbudljivije. Pitao sam ga što me zanimalo još. Momentalno mi se vratio film u glavi… Vraćanje sa mora, 190km/h i pucanje nosača sica i slike cijelog života pred očima. Ispričao sam mu što se dogodilo i da sam zamalo završio u ogradi. Stari lisac je i na to imao odgovor, hehe. Odgovor koji mi se niti najmanje nije svidio. Taj momak, vlasnik nakon njega, je zletio na Učkoj s autom i godinu dana je plavi Escort bio na kiši, bez cerade, a voda je bila do pragova… Ne brini, sve sam popravio, smije se Leo.
Nakon te godine dana pokupili su ga „neki ljudi iz Istre“ i tu se izgubila svaka poveznica s autom. Sve do mene. Vlasnik prije mene i njegova priča je bila super, žena je vozila brda s njim i prebrz joj je – je da, evo kad se da gas dere asfalt pod sobom… Neću lagat, povjerovao sam da je vozila brda dok mi gospodin Iskra nije poslao slike stare 7 godina gdje sam vidio iste gume koje su bile na autu i isti filter zraka koji je bio na autu. Kupio sam auto koji je zadnji put bio servisiran prije 7 godina! Sa krivim uljem u motoru! Sa potpuno oštećenim ovjesom i očajnom mehanikom, te lošim estetskim izgledom. Ne zaboravimo da je vlasnik prije mene iščupao svu muziku iz auta, al na tom mu ne zamjeram sad si mogu slušat auspuh, smije se Leo i briše suze radosnice. „Uglavnom, postao sam jedan od onih ljudi koji i zadnju kunu potroše na auto, ne na izlaske i ne na sebe, već na svog „Plavog Groma“.
Sjedim tako, gledam Lea i razmišljam… Iza svakog auta stoji fascinantna priča puna peripetija, uspona i padova koji krase našu svakodnevicu. „One passion, one love“ rekli bi zaljubljenici. Tko je jednom to osjetio, teško se od toga može odvojiti… A mi? Mi ćemo sad popiti kavu do kraja. Toliko do nas 🙂
