Dvanaest godina postojanja kluba
HFC u Hrvatskoj postoji kao registrirana automoto udruga od rujna 2004. godine, a okuplja brojne zaljubljenike u vozila marke Honda. Pretpostavljam da se o Hondašima ne treba puno pričati prosiječnom čitatelju Oktanskog sindroma, pa stoga neću gnjaviti. Općepoznata je stvar da je to grupa ljudi koji boluju od zaraznoprenosive bolesti Honditis i da su ponosni na nju. Uz ovu dijagnozu čest pojam vezan uz Hondaše je i Sektaši*. (*Hondaši vjeruju u Hondu!)
Suludo bi bilo ne obilježiti obljetnicu postojanja Cluba, pa se po tradiciji i ove godine organizirala proslava rođendana. Članovi su obavješteni putem foruma i društvenih mreža i za nešto više od par dana fešta je izrealizirana.
Dogovor je bio 24.09.2016. u subotu u mjestu Čabraji pokraj Križevaca na imanju obitelji Rakić jesti, piti, družiti se, ali i prespavati u sobama ili šatorima (za one koji su se druge stavke ozbiljnije primili i samim tim ključ svoje Honde okačili o klin do triježnjenja).
U 11h zagrebački Hondaši okupili su se na parkiralištu jednog trgovačkog objekta i u koloni krenuli put Križevaca gdje su se našli s ostalima i nastavili do odrednice. Kako sam i ja bila među njima, procjenjujem da je bilo prisutno okvirno preko 50 ljudi i preko 30 automobila. Spomenula bih da je pohvalno što su kao gosti došli Hondaši iz susjedne nam BiH iz Zenice.
Skupljajući dojmove kroz razgovor s ljudima shvatila sam da jedina zamjerka većine je ta što parkirna mjesta nisu u skladu s niskim tunerskim Hondama pa je bilo problema oko parkiranja, ali i to se prevazišlo.
Menu je bio raznovrsan- za svačije nepce se našlo pogodnih zalogaja, ekipa je bila vesela i društvena. Susreli su se stari prijatelji, ali i sklopila nova prijateljstva. Pričalo se o iskustvima, divilo snazi, ljepoti i svim ostalim značajkama automobila. Ranojesensko vrijeme je bilo blagonaklono, te se boravak u prirodi isplatio.
Možda ću vas razočarati, ali nije bilo turiranja, paljenja guma, iskri iz auspuha, bučnih cajkaških hitova i svega onog što ljudi često vežu uz spomen Hondaških skupova. (Soichiro bi bio ponosan na HFC Hr!) Cijelu proslavu začinila je jedna od Hondašica performansom s vatrom, ali i spektakularna (i ukusna) rođendanska torta. Također, izrađene su rođendanske majice i naljepnice kao uspomena na ovogodišnju proslavu.
Kako su oba člana moje tročlane ekipe s kojom sam došla bila „vesela“, ja sam morala ostati trijezna i vratiti nas sigurnim načinom u Zagreb. Samim tim sam bolje upijala dojmove, pa vam ih sada lakše prenosim. (Ne, nismo forsirali Hondu Civic na visokim okretajima do blokade na povratku kući. Nismo dostigli brzinu od 215km/h. To nije Zakonom dozvoljeno i odgovorni smo u prometu.)
Kao rezime rekla bih da mi je žao što nije bilo još više ljudi, što nemam kvalitetnije fotografije kojim bih vam dočarala ovaj susret, ali shvatite to kao poziv da se sljedeće godine pojavite osobno(ako volite Hondu, ako ne- probajte neku, kupite i javite se).
Do nekog drugog susreta s Hondašima…
Soichiro Honda:
„If Honda does not race, there is no Honda.“
Za Oktanski sindrom u AutoHolik: Mira Bjelić