Bitter CD - Oktanski sindrom

Ovu priču započinjemo 1969. Opelovim predstavljanjem svog koncepta zvanog CD (Coupe Diplomat) na Frankfurtskom auto salonu. To je bio sportski coupe baziran na šasiji Opel Diplomata, sa V8 motorom i zapanjujućim načinom ulaska u auto, naime nije bilo vrata, nego se staklena kupola podizala, omogućujući tako nesmetani ulazak u auto. Velika većina europskih konceptnih automobila tog doba je dizajnirana u nezavisnim dizajnerskim kućama u Italiji, međutim Opel CD je nastao u samom Opelovom dizajnerskom centru. Dizajn potpisuju Chuck Jordan (Šef Opelovog dizajna) i Dick Ruzzin.

LJudi su bili oduševljeni idejom i dizajnom.

Međutim, naslov kaže Bitter CD, stoga o čemu se radi? Sad ćemo sve razjasniti. Opel je ozbiljno razmatrao o serijskoj proizvodnji CD-a, čak je i Bob Lutz, predsjednik GM-a pod čijom je Opel bio kapom, odobrio da se izrade dva funkcionalna prototipa, koje je izradio Pietro Frua. Međutim, od proizvodnje se odustalo, točan razlog nije poznat, vjerojatno visoki troškovi razvoja i proizvodnje, a neki izvori spominju da je GM zabranio proizvodnju jer bi zasjenio njihovu Chevrolet Corvette. 1971. David R. “Dave” Holls postaje šef dizajnerskog centra umjesto Chuck Jordana, i nikako se nije mogao pomiriti sa činjenicom da CD ne bude u proizvodnji, stoga je uputio jedan poziv.

Koga je nazvao?

Ovdje na scenu stupa Erich Bitter. Tko je Erich Bitter pitate se? Erich Bitter je čovjek koji živi život punim plućima, njegova biografija bi nam zauzela nekoliko stranica, stoga reći ću probati biti što kraći, a da ne izostavim bitnije dijelove.

Erich Bitter ponosno pozira pred svojom kompanijom.

Prvo se bavio biciklizmom, i bio je veoma uspješan, sa vrhunskim rezultatima čak i na legendarnom Tour De France. Nakon biciklizma se okrenuo utrkama automobila, nastupajući prvo za NSU, zatim, su usljedili Porsche, Ferrari i Mercedes, a bio je i tvornički vozač za Abarth. Bio je dobar vozač, bilježeći brojne pobjede. Uz to je pokrenuo i tvrtku Rallye-Bitter, koja se bavila tuningom te prodajom dijelova i opreme za rally i trkače aute. Nastupao je i kao tvornički vozač Opela, vozeći njihov legendarni Opel Rekord “Black Widow”, deklasirajući konkurenciju sa puno više snage.Ovaj dio će kasnije biti bitan, jer je ovdje stvorio čvrste veze sa Opelom.

1969. Erich Bitter se umirovio od utrka i postao službeni zastupnik Abartha za Njemačku, zatim je usljedilo zastupništvo talijanske marke Intermeccanica. Posao sa Intermeccanicom ga je umalo stajao bankrota jer auti su bili strašno nepouzdani, sa skupim popravcima unutar garancije.

Jednom prilikom je Erich rekao kako je Intermeccanica imala odličnu ideju ali lošu izvedbu, te da bi volio proizvesti sportski automobil sa ručno rađenom karoserijom ali strožom kontrolom kvalitete i velikoserijskim autom kao bazom. Stoga kada je David R. “Dave” Holls ponudio Bitteru da proizvede automobil baziran na Opelovom koncepu, oduševljeno je pristao. U svom rodnom gradu Schwelmu je otvorio pogon, međutim, u nedostatku kapitala i kapaciteta za kompletnu proizdvodnju, potražio je partnera.

Baur iz Stuggarta je odabran, to je tvrtka koja je proizvela mnoge koncepte i male serije za brojne Njemačke proizvođače, uz savršenu završnu obradu. Bitter je koristio skraćenu šasiju od Opel Diplomata kao i na Opel CD konceptu, međutim tunirao ju je prema novim parametrima težine i balansa, sa novim Bilstein oprugama i amortizerima .Korišten je Chevroletov 5.3 V8 iz Opel Diplomata bez modifikacija, što bi značilo 230ks.

Završni proizvod je težio 1730kg, što je omogućavalo ubrzanje do 100 km/h za 9.0s i maksimalnu brzinu od 210km/h.

Baurova uloga u proizvodnji je bila velika, oni su proizvodili karoserijske panele , šivali interijer, te montirali ovjes, mjenač i motor na šasiju.

Bitter CD je predstavljen krajem 1973. na Frankfurtskom autosalonu, u realističnijem i malo pitomijem izdanju nego Opelov koncept, ali je publika bila oduševljena novim sportskim automobilom.

Bitter je planirao proizvodnju od 200 Bittera CD godišnje, međutim počela je naftna kriza, tako da je broj narudžbi uvelike pao.

Međutim Erich Bitter nije odustajao, te je do 1979. godine proizvedeno 395 primjeraka Bittera CD, od kojih je do danas preživjelo više od polovice, brižno su čuvani u rukama kolekcionara te plijene pažnju dan-danas svojim posebnim dizajnom, koji toliko vuče na talijanski, ali je u potpunosti Njemački.

Već od 1977. se radilo na nasljedniku, ovog puta baziranom na novom modelu Senatora, uz veći Opelov support, koje je oduševio CD. Suradnja sa Bauerom je završila stoga je Bitter potražio novu suradnju za izradu karoserije i interijera. Ovaj puta je suradnika pronašao u Italiji, prvo tvrtku OCRA, međutim već nakon nekoliko mjeseci su auti počeli hrđati, stoga je suradnja prekinuta, te je za izradu karoserije odabrana tvrtka Maggiore a za interijer SALT, nakon što je završena karoserija u Italiji, prebacivane u Schwelm, gdje su u Bitteru montirali Opelov motor, ovjes, kočnice itd.

Od 1983. sklapanje je prebačeno u Steyr-Puch jer Bitter nije imao dovoljni proizvodni kapacitet.

Novi model se zvao SC, koristio je novi Opelov redni 3.9 litreni V6 sa 210ks.

Proizvedeno ih je 488.