Jednu kasnu jesen krajem devedesetih godina prošlog stoljeća pod ruke mi je došao neki auto magazin, iskreno više se ni ne sjećam imena, u kojem je bio objavljen svojevrsni putopis nekog engleskog fotografa koji je krenuo put Hrvatske i to u Lotus-u Elise. Članak je nosio naslov otprilike: “Lotusom protiv hrvatskih rupa i nabrijanih BMW-a” te je bio popraćen fotografijama zelenog Elise-a nakrcanog foto opremom. Taj me članak kopkao godinama baš kao i sami Elise. Mislim, Lotus je jedan od onih rijetkih proizvođača koji podjednako vole i poštuju svi “petrolheadi” jer je nastao u garaži, pomeo Formulu 1 i svijetu donio mnoštvo inovacija kako bi aute učinili bržim i zanimljivijim. Elise me oduševio od kako je predstavljen 1995 godine, prvenstveno izgledom, a što nije ni čudno jer dizajneri nisu skrivali nadahnuće Ferrari Dinom i Ducatijem 916.
Svaki put kada na stranicama nekog portala ili magazina ugledam Lotus, podsjeti me na to romantično vrijeme kada je Formula 1 bila mlada, a utrkivanje uzbudljivo i opasno. Za mene je Elise svojevrsni teleport u to vrijeme, karika koja nas spaja sa izvornim trkaćim strojevima.
Prošlo je puno vremena od tog članka i iskreno, zaboravio sam gdje sam ga čitao i da li sam dobro zapamtio detalje, ali ostalo je nešto u podsvijesti što će me, kako se ispostavilo, kopkati više od dvadeset godina.
British racing green Elise S1 
Ferrari Dino 
Lotus type 72
Švedski azurno plavi S1
Kako sam već neko vrijeme pokušavao pronaći neki klasik za svoju garažu, sve češće sam po europskim oglasnicima tražio neke automobile koji bi odgovarali tom profilu, ali i mojem budžetu. Bilo je tu nekih američkih klasika poput Corvette C3, čak i nekih Ferrari-a, ali nekako me vukao taj Lotus. Znao sam da je odavno dosegnuo najniže cijene i zadnje dvije godine su počele rasti. Dakle, bilo je sad il’ nikad. Naravno još uvijek se može pronaći Elise S2 za manje novca, ali to nije S1.
Bio sam već gotovo dogovorio kupovinu jednog srebrnog S1 iz okolice Frankfurta kada je to jutro na oglasniku osvanuo azurno plavi S1 sa svega 29 tisuća km na satu. Auto je bio u Švedskoj, a ja sam imao već dogovoren prijevoz iz Njemačke za srebrnoga. Iste sekunde kada sam vidio azurno plavoga, sjetio sam se roadtripa onog engleskog fotografa s početka priče i odlučio; ako ga kupim, dovest ću ga cestom! Da, to je to! Čekao sam više od dvadeset godina da odvezem svoj Elise S1 na roadtrip preko cijele Europe.
Pogled iz Airbusa-a A319
Put u Švedsku
Dio priče oko kupovine ovog auta je dosta stresna, ali reći ću samo ukratko da je umalo sve propalo na prvom kontaktu s prodavateljem, no ponekad treba biti uporan, ali i imati malo sreće. Kupovina automobila u Švedskoj može biti zahtjevna pogotovo ako vam prodavatelj nije naklonjen. Ovdje zaboravite priče o zoll tablicama i uhodanom dovozu auta iz Njemačke. U mojem slučaju, kako se kasnije ispostavilo, je prodavatelj bio pravi gentleman, kolekcionar, ljubitelj automobila i aviona. Međutim, zbog kompliciranog postupka izdavanja švedskih probnih tablica, sami put po auto se morao odgoditi, a bila je tu i opasnost da Hrvatska uđe na crvenu korona listu, pa bi mi se u tom slučaju lako moglo dogoditi da zapnem na nekoj zračnoj luci u karanteni. Srećom, to se nije dogodilo i krajem srpnja sam letio u Kopenhagen, pa vlakom u Malmo i naposljetku došao na sami jug Švedske.
Sami poluotok je zapravo otok i izgleda kao turistička destinacija, što zapravo i je. Okružen je pješčanim plažama i divnim Baltičkim morem kojem temperature dosežu cijelih 18 stupnjeva. Idealno za skandinavce, ali ne i za nas. Temperatura zraka u ljetnim danima ne prelazi ugodnih 21 supanj celzijevih. Dolaskom u Skanor ušli smo u splet ulica koje izgledaju potpuno drugačije od onoga što imamo kod nas. Na kraju ulice, na malom prilazu ispred zatvorenih garažnih vrata stajao je azurno plavi Lotus. Kakav nestvaran prizor. Morao sam se uštipnuti da provjerim jesam li zaista budan. Nikada neću zaboraviti taj osjećaj, to je jedan od onih trenutaka koji ti se toliko, kao žiletom, urežu u memoriju da se uvijek u bilo kojem trenutku života možeš vratiti tamo te vidjeti boje i osjetiti mirise.
Elise S1 na prilazu 
Skinuli smo krov
Nakon dosadne papirologije, za koju šveđani nisu nikada čuli, ali eto potrebna je kako bih mogao unesti auto u Hrvatsku, napokon smo krenuli na probni krug. Sada već bivši vlasnik ljubazno je zamolio da on vozi, kako bi se oprostio od ovog prekrasnog sportskog roadstera. Ubrzo po izlasku iz tog čudnog spleta ulica, stali smo na benzinsku pumpu gdje je inzistirao da mi natoči auto do čepa. Fini su ovi švedi, nemam drugo objašnjenje. Nakon toga smo popili kavu u bivšoj željezničkoj postaji koja se smjestila na samoj obali i preuređena je u prekrasan kafić.
Ok, vrijeme je da se krene
Ok to je to, rukovanje i sjeo sam napokon u svoj novi Lotus Elise. Ostao sam malo sjediti na toj obali i upijati trenutak. Ispred mene je ipak dugačak put, pa sam morao krenuti. Jedino što sam prije polaska uradio bio je lagani pregled auta da se uvjerim kako je sve pritegnuto i na svojem mjestu. Za drugo nisam imao ni vremena ni alata. Kratko ukucavanje rute prema Kopenhagenu i bio sam na putu.
Nekoliko kružnih tokova kasnije bio sam na brzoj cesti gdje sam digao brzinu na nekih stotinjak kilometara na sat i bilo je očigledno da će vožnja bez krova biti bučna, vjetrovita i naporna. Nekoliko kilometara dalje ušao sam u Malmo i spojio se na autocestu prema Oresundskom mostu koji spaja Švedsku i Dansku. Zapravo je to impozantno zdanje koje se sastoji od mosta, koji završava na umjetnom otoku Peberholm, a s kojega se ulazi u tunel koji vodi do Kopenhagena. Naravno da se takva atrakcija plaća pa sam za ovu ljepotu izdvojio nekih četrdeset i pet eura. Srećom autoceste u Švedskoj i Danskoj su besplatne.
Na Oresundskom mostu 
Oresundski most iz zraka
Utrka s vremenom
Vozeći kroz Kopenhagen pokušavao sam odlučiti kojom cestom mi je najbolje ići. Kako je trajekt iz Trelleborga do Njemačke otpao zbog potrebe za rezervacijom, već sam bio odlučio putovati preko Danske, ali bilo je pitanje da li ići na trajekt u Danskom Rodbyhavnu ili doći do Njemačke kopnom. Odlučio sam stati na odmorištu kako bi provjerio te dvije rute. Odluka je pala. Kopnom cijelim putem iako je kopnena ruta bila duža nekih 140 kilometara, ali gužve oko grada Lubecka u Njemačkoj su bile velike i vremenski su obje rute bile oko šest sati vožnje. Također cijena karte za trajekt je pokrila gorivo, tako da vožnja cestom nije ni koštala više od plovidbe trajektom.
Nastavio sam dalje bez krova, iako vožnja autocestom na kojoj ću provesti ostatak dana nije nimalo ugodna. Razmišljam o onom engleskom reporteru, čini mi se da je on putovao s krovom, ali možda je bilo hladnije. Definitivno moram pronaći taj članak. Mudro sam uz čepiće za uši ponesao i studijske bluetooth slušalice koje sam najčešće koristio za putovanja avionom. Zaista su mi dobro došle, jer bi inače zasigurno oglušio, a za kraćenje vremena pomoglo je slušanje glazbe i korištenje hands free-a.
Vozio sam prema mostu Storebælt, slušao Jovanottija i uživao u svakom trenutku. To je most koji spaja danske otoke Zeeland i Funen, a dugačak je čak 18 kilometara. Čak me nije smetao ni taj dosadni vjetar koji se kovitlao u kabini tako da je uvijek završavao na mojem potiljku i vratu. Izdržao sam tako još nekih sat vremena i odlučio stati u Middelfartu. Tu sam otišao u McDonalds drive in i testirao kolika je to zapravo gnjavaža sa volanom na desnoj strani. Ispalo je da i nije pretjerana kao što to daju naslutiti youtube influenseri.
Dok sam čekao da se oslobodi jedan od od dva stola na terasi, odlučio sam postaviti krov. Prvo moram napomenuti da postavljanje krova na Lotusu nije nimalo jednostavno, te da sam tek nekoliko sati ranije prvi puta u životu skidao krov s tog auta. Uglavnom, priredio sam dosta dobru predstavu ekipi koja je jela svoje hamburgere. Obrnutim redoslijedom od onoga koji sam zapamtio kod skidanja krenuo sam postavljati dijelove krova. Malo po malo i priveo sam posao kraju i to je sve skupa izgledalo kao rutinska operacija. Barem sam se trudio da to mojoj publici tako izgleda. Predstava je bila gotova i publika se razišla uz pokoji znak odobravanja palcom gore. Ja sam pojeo svoj Big mack, zavukao se u auto i lagano krenuo prema autocesti. Nažalost cijeli sam dan proveo na autocesti, ali razmišljam o tome kako ću sutra maksimalno voziti magistralom gdje god to bude moguće.
Lagano trošim kilometre danske autoceste i kroz nekoliko sati ulazim u Njemačku. Odlučio sam danas proći Hamburg i prenoćiti negdje južnije. Razlog tomu su velike gužve kroz gradove, a ne želim ujutro započeti put sjedeći u autu u nekoj koloni bez kraja. Za traženje smještaja morao sam zvati suprugu, jer nisam želio više gubiti vrijeme na stajanje. U Lotusu je gotovo nemoguće raditi bilo što drugo osim voziti. Supruga mi je brzo pronašla smještaj u malom selu Seevetal malo južnije od grada. Stao sam na nekoj pumpi kako bi uzeo nešto za piti i ujedno odlučio natočiti auto preskupim njemačkim benzinom s Autobahn-a, iako je na satu pisalo da imam još oko 20 litara goriva. Nema veze, iskoristio sam stajanje.
Ubrzo nakon toga našao sam se pred ulazom u Hamburg i prvim većim zastojem.
Njemačke autoceste bile su poznate po tome što nema ograničenja brzine (na dijelovima), ali Autobahn je sada prepoznatljiv po ogromnim zastojima što zbog gužvi, što zbog nesreća koje su vrlo česte. Nakon pola sata cukanja na kvačilu, uspio sam se probiti do izlaza za Seevetal i pronašao svoj večerašnji smještaj.
Hotel Gasthaus zur Linde 
Klasična je to gostionica “kod Linde” kakvih je posvuda, ali dolaskom na parking uvidio sam da nema ništa od osiguranog parkirnog mjesta koje je bilo obećano, a i uvijet kod traženja smještaja. Našao sam neki kutak gdje je auto najmanje smetao, zaključao ga i tu sam skužio da nešto ne štima s bravicom te da se auto ne da više otključati. Drama. Što ću sad, ne mogu ni u auto niti ga mogu maknuti. Čačkao sam tu bravu dobrih dvadesetak minuta nakon čega je popustila i uspio sam otključati vrata. Dakle više ne zaključavam ta vrata. Na recepciji nisu imali parking za mene, iako sam im objašnjavao da je u prijavi pisalo da je mjesto osigurano i da ja ne mogu zaključati auto. Na posljetku sam auto parkirao u dvorištu na mjesto konobara koji mi je ljubazno ustupio svoje mjesto na kraju smjene.
Dan drugi, put prema Augsburgu
Subotnje jutro je bilo hladno i na auto je pala rosa. Cijelu noć je ostao otključan, ali na sreću bez problema. Upalio sam Elise da se ugrije, obavio telefonske razgovore i krenuo planirati današnju rutu. Današnji cilj je doći do Munchena, točnije nekog seoca pored Augsburga gdje živi moj prijatelj Edi. Vrtio sam tu Google kartu i naposljetku odlučio krenuti odmah starom cestom prema Hannoveru. Uvukao sam se u auto i lagano krenuo prema jugu. Redom su se nizala pitoreskna njemačka sela. Gdje god se okreneš sve izgleda kao da sam u nekoj razglednici koju ti pošalje rodbina iz Njemačke. Tu sam prošao i kroz predivan park prirode Lüneburger Heide. Elise se ovdje našao na svojem terenu i vožnja je bila neopisiv gušt. O autu vam neću previše pisati, ostaviti ću to za neku drugu prigodu, no reći ću samo da je to istinski vozački auto i sve što ste čuli o njemu je i bolje od toga.
Nakon nekoliko sati za volanom odlučio sam da bi bilo dobro stati u nekom kafiću, popiti kavu, malo pogledati auto s terase i sabrati dojmove. Prolazila su tako sela jedno za drugim, ali nigdje nisam vidio kafić. Tražeći tako mjesto za kavu pratio sam upute navigacije koja me skrenula u neki šumoviti predio. Ništa čudno, svako malo uđem u neku šumu. Što je zanimljivo, ceste po su gotovo cijelim putem odlične. Ono što je bilo malo čudno su rampe koje sam primijetio na sporednim ulazima u šumu. Izgledale su kao da pripadaju nekim vojnim objektima. Nisam previše mario za to dok nisam došao do znaka zabrane prometa na kojem je pisalo “samo za vojna vozila”. Ok, maknuo sam se na neku sporednu cesticu koja je vodila do obližnjeg sela i nastavio potragu za kafićem. Oko podne sam se već opasno približio Hanoveru. Mislim da nijemci ne piju kavu i ne idu u birtije, jer ja nisam našao ni jednu, barem ne onu koja je bila otvorena.
Prvi problemi
Prošao sam Celle i do Hannovera je ostalo svega nekoliko kilometara. Auto se ponašao dobro, ali primijetio sam kako je sve toplije u kabini. To do sada nisam primijetio vjerojatno zato što je i temperatura zraka bila niža, a što sam bio južnije temperatura je rasla. Odlučio sam otići na autocestu, jer do Edija mi je ostalo gotovo 600 kilometara. Već nakon pedesetak kilometara vrućina u kabini je bila nepodnošljiva pa sam stao na odmorištu da napokon popijem kavu i pokušam naći neko rješenje. Problem je taj što se porastom temperature zraka šasija auta, koja je aluminijska, ne stigne ohladiti. Najtopliji dijelovi kabine su naravno točno iza mojih leđa te pragovi kroz koje je teče rashladna tekućina. Sve to skupa pretvorilo je moj Elise u aluminijski lonac koji me pokušavao skuhati. Jedan način za ohladiti kabinu je da skinem krov, međutim jučer sam vozio autocestom bez krova i zaista nije ugodno. Plus toga, vozim Autobahn-om, dakle moraš biti brz, pogotovo kad si ovako mali. Znači krov ostaje, plan je sa spuštenim prozorima ubaciti nešto zraka u kabinu. Uspio sam malo ohladiti auto pa sam nastavio dalje. Ponesao sam kavu i uzeo još vode da ne dehidriram zbog vrućine, djelomično spušteni prozori nisu donijeli neko osvježenje. Nakon samo pola sata vožnje kabina je opet bila užarena, a voda se više nije mogla piti jer je bila vruća. Odlučio sam voziti još barem neko desetak minuta pa stati na prvom odmorištu. Odmorio sam pola sata i nabavio frišku vodu dok se auto luftao, a onda sam morao krenuti jer sada sam već dosta kasnio. Opet sam izdržao nekih pola sata u toj vrućini pa ponovno stajanje i luftanje.
Taman kada sam krenuo sa koliko toliko ohlađenom kabinom naletio sam na prometnu nesreću koja me koštala još dodatnih pola sata stajanja u koloni, a sada je temperatura kabine dosegnula maksimum. Naravno sa sam stao na prvom odmorištu kako bih proluftao auto. Vožnja autoputom je bila zaista iscrpljujuća i činilo se da traje cijelu vječnost.
Sreća mi se osmjehnula na dvjestotinjak kilometara prije Augsburga. Počela je padati kiša i instantno ohladila kabinu. Bilo je to olakšanje, ali pojavio se novi problem.
Lotus sam preuzeo na dosta starima Potenzama i s prvim kapima kiše auto je postao nestabilan. Ok, gume ne drže, to je jasno, sigurnije je spustiti brzinu na stotinjak kilometara na sat. Što sam se više približavao odredištu promet je bio sve gušći, a kiša je padala sve jače te se zadržavala na kolniku. Nimalo ugodno za vožnju ultra lakog Lotus na starim gumama. Nema veze, odlučio sam nastaviti jer sam bio nadomak Edija.
U njegovo selo sam stigao u sumrak, odvezli smo Lotus u garažu da se osuši, a mi smo otišli nešto pojesti i ubrzo na spavanje.
Dan treći, kasnim u startu
Plan za treći dan puta bio je ustati što ranije i krenuti prije gužve, međutim tu večer je bilo dosta jako nevrijeme i ujutro su posvuda bile gužve tako da je taj plan propao. Nakon doručka i kave otišli smo po Lotus, nismo žurili, ceste su bile mokre i skliske, a ponegdje je bilo srušenih grana. Zamijenili smo se za aute i otišli do najbliže benzinske kako bih natočio Lotus za put. Tu sam još provjerio i tlak u gumama za koji sam platio 1€. U njemačkoj ni zrak nije badava.
Pozdravljam se s Edijem i izlazim na autocestu da bih odmah stao u koloni. Opet prometna. Ovdje je to, kažu, česta pojava. Svi strpljivo čekaju u koloni razmaknuti u krajnje strane kako bi stvorili koridor za hitne službe. Provjeravam još navigaciju i optimalne rute do Zagreba. Dan prije se na karavankama čekalo oko dva sata pa sam odlučio ići na Passau pa preko Austrije prema Macelju. Kako sam napuštao Munchen kiša je lagano prestajala. Ubrzo sam prošao Passau i prije granice s Austrijom je nestalo i Autobahn-a. Dio puta se vozi magistralom. Prvo stajanje sam iskoristio za kupovinu vinjete, klope i naravno vode.
Pripremao sam se za ponovno kuhanje u mojem novom aluminijskom loncu. Tu sam natočio još goriva i odlučio pokušati odvesti Austriju bez stajanja. Još je bilo dovoljno rano pa su i temperature bile niske tako da je vožnja bila ugodna. Lotus je grabio kilometre pa sam ubrzo prošao čvor Wels i počeo se penjati u planine. Nizali su se tuneli, planinski vrhovi, pašnjaci i ostali prekrasni prizori iz austrijskih serija o planinskom liječniku i lugaru. Idilu je naprasno prekinulo spuštanje Graz. Već je prošlo podne i temperatura je bila gotovo 30 stupnjeva i to se odmah odrazilo na moju kabinu. Tih pedesetak kilometara do Šentilja je bilo neizdrživo. Stao sam kupiti slovensku vinjetu i ohladiti kabinu. Popričao sam s dva bajkera koji su bili na putu u Hrvatsku. Zanimljivo je to da sam na svakom stajanju morao odvojiti barem 5 minuta za razgovor o Lotusu. Uvijek bi se našlo zainteresiranih s pitanjima o autu, o tablicama i slično.
Nisam baš uspio ohladiti auto jer nije bilo hladovine, ali ipak sam se uvukao u kabinu i krenuo.
Nekoliko kilometara dalje na info panou vidio sam obavijest kako se na Macelju čeka oko dva sata. Opet loše vijesti. Stao sam na prvo odmorište i provjerio navigaciju. Google je pokazao dugačku crvenu crtu prije graničnog prijelaza. Krenuo sam tražiti druge opcije kako ne bih morao sjediti dva sata u koloni u pregrijanoj kabini Lotusa.
Evo me doma, dobre volje sam odma’
Ok, opcija mi je neki od manjih graničnih prijelaza. Provjerio sam stanje prijelaza Harmica i tamo nije bilo gužve. Unesao sam rutu u navigaciju i krenuo. Put me vodio relativno dobrim cestama uz granicu, a prema googlu do harmice sam trebao nekih sat vremena, što je svakako bolje od dva sata čekanja na Macelju. Ovo se pokazalo kao pun pogodak jer sam zaista guštao u vožnji, a put me vodio kroz Kozjanski park i ubrzo sam izbio na Dobovu. Vozeći kroz Sloveniju nekako sam sabrao misli i bez obzira na umor i dehidraciju, bilo mi je žao što se putu bliži kraj. No svemu dođe kraj pa tako i mojem roadtripu.
Ušao sam u Hrvatsku i lagano sam vozio do kuće. Još sam stao snimiti nekoliko kadrova za video koji ste vjerojatno pogledali prije čitanja ovog putopisa. Kući sam stigao oko 17 sati potpuno iscrpljen, ali pun dojmova i adrenalina. Auto su odmah zauzeli klinci, a ja sam napokon mogao popiti poštenu kavu.
Završio je moj roadtrip koji sam čekao dvadesetak godina i možda mi je sada malo žao što nisam uzeo više vremena i vozio manje po autocestama, no što je tu je, put je završio ali ova avantura tek počinje.