Piše; Eni Pavlić
Fotos; svi pomalo
Nakon uspješno odrađenog prošlogodišnjeg Shitbox toura dolinom rijeke Kupe, došlo je vrijeme i za četvrti uzastopni Shitbox tour. Na završetku prošlogodišnjeg putopisa zaključio sam kako smo od ovog svega napravili jednu lijepu tradiciju, a s ovom turnejom taj zaključak ću samo potvrditi.
U moru ideja za ovu godinu, jedna se isticala više nego ostale. Naime, svi znamo za našu predivnu Slavoniju i njene ravnice, no što je s brdovitim dijelom Slavonije? Upravo ta ideja je iskakala iz kalupa drugih. Cijeli koncept ove turneje je zamišljen da svim našim gledateljima i onima koji će to tek postati, pokažemo kako Slavonija nije samo skup beskrajnih poljana već da i ona skriva ljepote brdovitog krajolika i zavojitih cesta. Shodno tome ovogodišnja turneja dobiva naziv “Shitbox Tour 2024 – Golden Fields”.
Odabrani datum je bila nedjelja 19.05. i bio je pun pogodak. Od vremenskih prilika koje su poslužile kao prvoklasni konobar u hotelu s pet zvjezdica do ekipe koja je bila na razini Vatrenih 98’. Sveukupno 14 prijavljenih automobila, svaki poseban na svoj način no o tome ćemo više u nastavku.
Kao “meeting point” odabrali smo restoran Posavska Hiža koji je blizu izlaza Rugvica, a krasi ga simpatična priroda i veliki parking. Okupljanje je bilo zakazano u periodu od 07.00h – 07.30h, a već u 10 do 7 prvi sudionici su bili prisutni. Podijelile su se majice i stikeri te razmjenila pokoja pametna. Također ove godine smo bili dobro opremljeni s “walkie-talkie-ima” te smo ih podijelili po vozilima da put bude lakši za koordinirati te samim tim zabavniji. Tokom tih pola sata shvatio sam da će ova turneja biti posebna baš zbog same ekipe jer su se mogla vidjeti lica koje su prisustvovale na svakoj turneji (osim prvoj) pa onda lica koja su propustila prošlu turneju i naposljetku neka potpuno nova lica. Stvaramo nove odnose, a one stare njegujemo. Uistinu jedna predivna tradicija se ovdje stvorila.
Cijela ekipa je bila podosta ležerna pa tako nismo ni žurili sa samim početkom puta. U 7:35 ulazimo u aute, vežemo pojaseve i hvatamo pravac Podgarić gdje ćemo napraviti pauzu kod Spomenika revolucije. Robić je poveo našu simpatičnu kolonu u Fiesti, a ja sam ga u Micri odmah popratio. Predivno proljetno jutro, sunce već visoko na horizontu obasjalo predivne zelene scenarije, ispred mene predivna Fiesta, pored mene Ingrid, a u retrovizorima kolona shitboxeva razno raznih boja i oblika. Mislim, treba li čovjeku išta više od toga ?
Na putu do našeg prvog službenog stajališta (Spomenik revolucije) napravili smo brzinsku pauzu na Ininoj benzinskoj u Ivaniću. Tu smo opalili pokoju fotku, snimili pokoji isječak, međusobno se malo bolje svi upoznali te nastavili put prema stajalištu. Putem smo shvatili koliko malo se ulaže u istok Hrvatske jer su prometnice bile u podosta lošem stanju tako da je turneja bila pomalo izazovna za nas spuštene.
Oko 9:15 stižemo na naše prvo odredište te umjesto klasičnog parkiranja, formiramo autima krug sasvim slučajno. Nažalost, Jurica u Pajeru je izvisio za svoje mjesto ali kako je to Jurica i kako je to ipak Pajero, on je sebi napravio mjesto popevši se na brijeg. Klasični offroad maniri. Tokom pauze podružili smo se ekipno oko spomenika, opalili pokoju fotku, pojeli pokoji sendvič da zavaramo želudce te se lagano spremili za nastavak turneje, odnosno put prema Virovitici.
Dan je prolazio mirno i opušteno. Kolona u čvrstoj formaciji pa čak se i u jednom trenutku cesta poboljšala. Sunce nas nije odlučilo poštedjeti (na čemu smo mu zahvalni) te već prije podneva opako prži. Ovo je prva godina kako sam imao suvozača odnosno suvozačicu i moram priznat zažalio bih da nisam. Ingrid je bila zapanjujuće društvo tokom cijele turneje. Nakon niza malih sela i zavojitih cesta sretno stižemo u Viroviticu.
Virovitica je grad koji predstavlja krajnji zapadni dio Slavonije te broji oko 19.500 stanovnika. Mnogo puta sam prolazio kroz taj grad na svojim privatnim putovanjima i nekako mi ostavlja dojam da je grad krenuo i onda u jednom trenutku samo stao i ne miče se s točke. No, bilo kako bilo, jedan simpatični gradić na granici Slavonija/Podravina. U suštini kroz Viroviticu smo samo bili u prolazi te smo vožnjom kroz centar grada “posjetili” dvorac Pejačević. Dvorac izgrađen između 1800-1804. godine, a između 2016-2019. obnovljen te meni osobno među ljepšim dvorcima u Hrvatskoj. Turistički dio obavljen i pravac Suhopolje gdje ćemo imati pauzu za kavu u sklopu dvorca Janković. Dogodio se vrlo zanimljiv trenutak nakon trećeg kružnog toka. Naime, vraćali smo se u kontra smjeru (Suhopolje) te smo svi mogli međusobno vidjeti cijelu kolonu.
Između Virovitice i Suhopolja nema puno vožnje tako da smo ubrzo gasili motore u sklopu dvorca Janković. I čovječe…kakvo mjesto za napraviti pauzu. Pristupačan parking, okruženje uredno, a priroda je toliko lijepa da ima opuštajući učinak. I da, terasa kafića u debelom hladu. Taman ono što smo istinski trebali. Zauzevši pola terase započeli smo sa malo boljim upoznavanjem, izmjenom pokoje pametne ili anegdote. Sve u svemu, jako dobra atmosfera tokom pauze. Ceh (koji je bio iznenađujuće jeftin) podmiren te vrijeme za polazak dalje odnosno put prema Požegi gdje smo imali dogovoreni ručak u restoranu Calimero.
Uslijedila je vožnja preko Papuka i ljudi moji, kakva je to vožnja bila. Upravo je ta dionica (Suhopolje – Požega) dokazala poantu ovogodišnje turneje, a to je da pokažemo drugima da kako ravna Slavonija i nije baš skroz ravna. Nevjerovatne ceste koje se prostiru duž planine kroz šume koja tu i tamo iznenadi s pokojim potokom. Kvaliteta ceste iznenađujuće dobra, zavoji koji vas povuku da malo zagrijete gume. Jednostavno, to je bilo to.
Oko 14:15 stižemo u Požegu i laganom vožnjom kroz grad približavamo se restoranu Calimero, kojeg naši prazni želudci željno iščekuju. Pristup restoranu je bio odličan za niske aute te je bilo dovoljno parkirnih mjesta za sve sudionike. Kako je ekipa parkirala tako smo svi hitrim korakom krenuli ka ulazu. Ekipi konobara je vjerovatno izgledalo kao da ćemo izvršiti desant na sami restoran. Manji dio ekipe je uzeo klopu po osobnoj preferenci, a mi ostali smo ostali vjerni dobrim starim platama. I kad kažem dobro uistinu to mislim. Hrana je bila odlična, gostoprimstvo također. Ispunjeni dobrom energijom, pozamašnom količinom kalorija i sa veliki osmijehom na licu zaputili smo se na parking gdje smo izmijenili još pokoju pametnu te laganim korakom svaki u svoj auto i put dalje prema Novoj Gradišci.
Novu Gradišku od Požege dijeli svega 40 km pa nam je put do idućeg stajališta trajao relativno kratko. No, znate kako se kaže: Kratko ali slatko. E pa upravo tako je i bilo. Cesta koja vodi do N.G. je prožeta blagim zavojima, brežuljcima i apsolutno predivnim pejzažima. Prvi put sam tu cestu prošao u kombiju dva mjeseca prije turneje i nekako sam sam sebi u bradu rekao da moramo tu dionicu proći. I eto nas upravo na njoj.
Stajalište u N.G. nam je bila benzinska postaja “Petrol” gdje smo se opskrbili gorivom i neophodnim grickalicama za nastavak naše male turneje. Nakon deset minutne pauze okrenuli smo put sievero-zapada prema malom gradu imenom Lipik.
Lipik je maleni grad koji sa svojim administrativnim područjem broji svega oko 6000 stanovnika a samo naselje Lipik smješteno je u dolini rijeke Pakre. Sa sjevera i zapada okruženo je obroncima Papuka i Psunja. Sad kada smo napisali uvod za gradić za koji većina nije ni čula, možemo nastaviti dalje.
U Lipiku nam je bilo iduće stajalište zamišljeno u vidu pauze za kavu i da protegnemo noge kroz taj mali mirni gradić. Nakon što smo parkirali, uputili smo se dalje pješice. Šetnjom kroz grad, meni osobno je ostavio topao dojam. Stare građevine i zelene površine. Na kavicu smo potrošili četrdesetak ugodnih minuta u ugodnom društvo te se zaputili nazad našim vjernim limenim ljubimcima. Na parkingu smo opalili pokoju fotkicu i snimak. Iduće stajalište na popisu nam je trebao biti Jasenovac no, kako smo kasnili sa cijelim rasporedom odlučili smo otkaazati Jasenovac i kroz Lonjsko Polje produžiti direktno do našeg zadnjeg odredišta, a to je stari grad Sisak.
Iako pomalo već iscrpljeni sa svježom dozom kofeina nastavljamo put dalje prema starom gradu Sisak. Cesta do Jasenovca je bila iznenađujuće ugodna za razliku od one koja je uslijedila kroz Lonjsko Polje. U Jasenovcu smo trebali imat stajalište kod spomenika Kameni cvijet no kako smo kasnili otkazali smo. Turneja se bližila samome kraju kako smo vozili kroz park prirode Lonjsko polje gdje nam je cesta ipak zadala blage glavobolje, pogotovo meni sa jako spuštenim autom. No iz svog tog kaosa prepunog rupa i hupsera rodila se jedna uzrečica a glasi otprilike ovako: “Robiću, oštećen kolnik.” Ako ne razumijete ne krivim vas, sve će vam biti jasno kada video sleti na male ekrane.
Oko 19.40h ulazimo u grad Sisak odnosno približavamo se našem zadnje odredištu za ovu turneju, a to je stari grad Sisak. Putem do odredišta napravili smo kratki krug po gradu kao svojevrsno razgledavanje. Oko 20h parkiramo aute kod staroga grada te po posljedni put za ovu godinu idemo razmjieniti pokoju pametnu. Razmijenili smo dojmove s novim i starim članovima, snimili pokoji kadar te odjavnu špicu, podružili se s lokalnim komarcima te lagano jedan po jedan zaputili se svojim domovima. I s time završavamo još jedan Shitbox Tour.
Ova godina donijela nam je neke nove aute i neka nova lica, donijela je predivne ceste i pejzaže te ono najbitnije, ispunila je svrhu. I mogu reći da smo sudionicima pokazali kako Slavonija nije samo poljana. I na kraju ovog kratkog putopisa u ime Oktanskog Sindroma želio bih se zahvaliti svim sudionicima što ste i ove godine bili dio ove predivne priče i avanture. Iduće zahvala, sa sigurnošću mogu reći u ime svih, idu našim vjernim shitboxevima što su nas i ovu godinu poštedjeli kvarova i vjerno nas služili svaki kilometar. A oni su idući (abecednim neredom):
Jurica – Mitsubishi Pajero
Matej – Ford Fiesta
Tom – Daihatsu Charade
Mariano – Honda Logo
Eni – NIssan Micra
Kristijan – Mazda 323
Adrian – Honda Civic
Fran – Volkswagen Jetta
Denis – Ford Sierra
Marko – Honda CRX
Patrik – Opel Calibra
Denis – Volkswagen Golf
Marko – Honda Civic Shuttle